Muzej prije škole
[Muzej seljačkih buna]
28.08.2017. - 02.09.2017.
Pozivamo djecu da nam se pridruže od 28. kolovoza do 2. rujna na muzejsko-edukativnim radionicama koje će se održavati svakoga dana od 10 do 13 sati. Sudjelovanje je besplatno. Možete doći svakoga dana, ali i ne morate, kako god želite. Veselimo se zajedničkom druženju!
Raspored radionica po danima:
ponedjeljak, 28. kolovoza: Upoznaj Muzej
Upoznavanje sa sadržajima Muzeja.
utorak, 29. kolovoza: Konjićevo novo ruho
Razgledaj izložbu Konjićevo novo ruho i odjeni svog konjiće u izabrano ruho.
srijeda, 30. kolovoza: Ukrasi školski pribor
Pripremi se za školu i pobrini da tvoj pribor bude zaista jedinstven.
Streličarenje i Ubojite oštrice
Oprobaj se kao streličar te upoznaj oružje iz prošlosti i nauči kako se lijevao srednjovjekovni novac.
četvrtak, 31. kolovoza: Povijest naših obitelji
Upoznaj obitelj Oršić, a zatim pokušaj sastaviti povijest svoje obitelji.
petak, 1. rujna: Konji i ljudi
Saznaj kako su se konji i ljudi družili kroz povijest i upoznaj pobliže pravog konja i njegovu opremu.
subota, 2. rujna: Arheološka slagalica
Okušaj se kao arheolog i saznaj koji put moraju prijeći iskopani predmeti da bi došli do muzejskih vitrina.
Drugog dana radionica djeca su bila vrlo vrijedna, pa ne samo da su konjićima odjenula novo ruho, već su o tome i napisala priču:
Bio jednom jedan konjić koji nije imao svoje ruho jer je pala kiša i isprala boje s konjića. Djeci je dosadio jer nije imao boja, pa su ga ostavila u kutiji. Kad su roditelji prodali kuću, konjić je ostao na tavanu u kutiji.
Tamo ga je jednog hladnog i kišovitog dana, tražeći drva za ogrjev, pronašla jedna starica. Pošto nije imala dovoljno drva, a vidjela je da je konjić od drva, odlučila ga je zapaliti. Donijela ga je s tavana i stavila kraj peći. Netom prije nego ga je stavila u vatru, začula je zvono na vratima. To su stigli u posjetu njezini unuci. Unuci ju upitaše ima li kakvu igračku, ona kaže da nema. Žalosni unuci su ipak po kući tražili neku igračku kad se opet začu zvono. Na vratima se pojavi njihov otac noseći košaru drva za ogrjev.
Zatim je baka išla staviti drva u vatru, i kad je uzela konjića u ruke da ga ubaci u vatru, prisjetila se da je i ona u djetinjstvu imala isto takvog konjića s kojim se igrala i nije se dugo od njega odvajala. U tom trenu se sjetila i pitanja svojih unuka i shvatila da u stvari ima igračku u kući. Pozvala ih je i rekla: Pogledajte ovog konjića bez ruha, hoćete li ga zajedno obojiti i dati konjiću novo ruho?
Unuci su bili oduševljeni idejom i odmah krenuli raditi i udahnuti tužnom drvenom konjiću novi život u raznim veselim bojama.
No, najljepše novo ruho konjića bilo je nevidljivo, a to je veselje djece koja su ga obojila.