Festival povijesti - Kliofest 2018.

Od 8. do 11. svibnja 2018. godine u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj odvijao se peti Festival povijesti Kliofest. Kao i prijašnjih godina, ni ove nije nedostajalo atraktivnih tema i zanimljivih sudionika iz zemlje i inozemstva, kao ni zainteresiranih posjetitelja. Postavljene su i tematske izložbe, a nije izostala ni prodaja knjiga povijesne tematike. Dodijeljene su nagrade povjesničarima, predstavljeni razni projekti, održane su brojne tribine, predstavljanja knjiga, predavanja te okrugli stolovi, pa je tako 10. svibnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu održan i okrugli stol pod nazivom Muzejska građa kao povijesni izvor. Odlukom Vijeća Europske unije i Europskog parlamenta 2018. godina proglašena je Europskom godinom kulturne baštine pa je tematiziranje hrvatske kulturne baštine, a time i muzejske građe, iako uvijek potrebno, sada bilo još aktualnije.

Okrugli stol moderirala je Vlatka Filipčić Maligec, voditeljica Muzeja seljačkih buna iz Gornje Stubice (Muzeji Hrvatskog zagorja), muzejska savjetnica i koautorica stalnoga postava istog muzeja. U svom je uvodnom izlaganju predstavila ostale sudionike, objasnila iz kojih će se sve perspektiva govoriti o muzejskoj građi na ovom okrugom stolu, govorila je o različitom odnosu povjesničara i muzejskih djelatnika prema muzejskoj građi i njenom potencijalu, a sve je popratila multimedijalnim sadržajem, primjerima iz vlastitoga iskustva i efektnim citatima.

Muzeji, poznato je, prikupljaju, čuvaju, obrađuju i prezentiraju građu koja sadrži i druge vrste povijesnih izvora osim pisanih, primjerice materijalne ili slikovne, koji povjesničarima mogu dati vrijedne obavijesti o najrazličitijim temama. Moderatorica je navela citat iz knjige Suvremena historiografija, Mirjane Gross, o tome kako su „…skladišta izvora knjižnice, arhivi, muzeji…“. No, usprkos tome, muzejska se građa u nas ne konzultira u historiografskim istraživanjima u dovoljnoj mjeri. Vlatka Filipčić Maligec to je nešto kasnije poduprla primjerom iz svoga radnog iskustva, navodeći kako Muzej seljačkih buna čuva dobar dio ostavštine Ljudevita Gaja, ali nije zaprimljen nijedan upit za njeno korištenje.

U praksi povjesničari većinom koriste pisane izvore. Citat Johna Tosha, iz knjige The Pursuit of History, pokušava to objasniti na sljedeći način: „Povijesni izvori: sve što su ljudi tijekom prošlosti proizveli ili izmijenili svojim djelovanjem. Povjesničari se ipak najviše oslanjaju na riječi i to ne samo zbog akademskog konzervativizma, nego i stoga što pisana riječ sadrži više preciznijih informacija i lakše prenosi razmišljanja ljudi.“

Kako bi ilustrirala različit odnos prema slikovnim izvorima, moderatorica je suprotstavila dva upečatljiva citata iz knjige Petera Burkea Očevid – Upotreba slike kao povijesnog dokaza: „Slika govori više od tisuću riječi“ (Kurt Tucholski) i „Slike su nepopravljivo nijeme“ (Peter Burke) te iznijela svoj dojam da djelatnici u muzejima na građu gledaju u skladu s prvim citatom, a da su povjesničari skloniji drugom.

Demonstraciji, pak, utjecaja slikovnog izvora na tumačenje nekog događaja poslužilo je projiciranje dviju fotografija koje imaju posve drugačiju atmosferu, a prikazuju isti događaj –ulazak partizana u Zagreb u svibnju 1945. Također, kako bi se ukazalo na raznolikost onoga što može biti rječit povijesni izvor, moderatorica je prikazala fotografije raznih predmeta iz fundusa Muzeja seljačkih buna. To je samo dodatno naglasilo riječi Marca Blocha: „Raznolikost je povijesnih svjedočanstava gotovo beskonačna. Sve što čovjek kaže ili napiše, sve što proizvede, sve što dirne, može i mora dati obavijest o njemu.“

Vlatka Filipčić Maligec je tijekom uvodnog izlaganja predstavila i ostale sudionike okrugloga stola, objasnivši da je cilj da se o temi muzejske građe kao povijesnoga izvora govori iz perspektive muzejskih djelatnika koji prikupljaju, čuvaju i obrađuju građu te je prezentiraju javnosti, ali i iz perspektive istraživača koji građu istražuju i interpretiraju. Stoga su o temi muzejske građe kao povijesnoga izvora govorili prof. Spomenka Težak, muzejska savjetnica i voditeljica zbirki Povijesnog odjela Gradskog muzeja Varaždin (donedavno v. d. ravnatelja), dr. sc. Vladimir Huzjan, upravitelj Zavoda za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Varaždinu, dr. sc. Dubravka Peić Čaldarović iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, muzejska savjetnica i kustosica Dokumentarne zbirke II te dr. sc. Goran Zlodi s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je imao i dodatnu ulogu kao predstavnik tvrtke Link2, koja se bavi informacijskim sustavima za upravljanje zbirkama kulturne i prirodne baštine te kao autor informacijskog sustava Modulor ++ (M++) , o kojemu je kasnije bilo više riječi.

Nakon uvodnog izlaganja i predstavljanja sudionika moderatorica je riječ prepustila Spomenki Težak koja je predstavila instituciju iz koje dolazi i govorila iz perspektive muzejskoga djelatnika o načinima prikupljanja, obrade i prezentiranja građe, spomenuvši konkretne zbirke i predmete. Svoje je izlaganje također popratila multimedijalnim sadržajem. Gradski muzej Varaždin u svom sastavu ima osam specijaliziranih odjela (Arheološki, Povijesni, Kulturno-povijesni, Etnografski, Entomološki, Konzervatorsko-restauratorski, Dokumentacijski odjel te Galeriju starih i novih majstora) smještenih u utvrdi Stari grad (u sklopu koje je i Žitnica), u baroknoj palači Sermage, klasicističkoj palači Herzer i Kuli Stražarnici. Muzej ima nekoliko stalnih postava.

Povijesni odjel, na čelu kojega je Spomenka Težak, prikuplja, istražuje i obavlja stručnu obradu te prezentaciju muzejske građe o povijesti Varaždina i Varaždinske županije od srednjega vijeka do najnovijeg doba. Gradski muzej Varaždin surađuje s drugim institucijama na raznim projektima te posuđuje predmete iz svoga fundusa, koji se mogu vidjeti na izložbama u zemlji i inozemstvu. Fundus je većinom nastao poklonima i donacijama, a nešto manje otkupom predmeta. Zbirke svjedoče o društvenom, kulturnom, političkom i gospodarskom životu u prošlosti. Ovo je izlaganje ocrtalo tek konture obilja najrazličitijih izvora koji se nalaze u brojnim zbirkama, primjerice, tu je kolekcija od 3000 osmrtnica koje uz matične knjige mogu biti važan izvor obavijesti o građanima Varaždina. Spomenka Težak napomenula je i kako je Gradski muzej Varaždin prvi krenuo s digitaliziranjem starih novina koje su tako postale dostupnije, a zbog visoke rezolucije su čitljive bez poteškoća. Navodeći ove primjere koji dokazuju posebnost građe i ilustriraju trud muzejskih djelatnika u njezinoj obradi i prezentiranju, Spomenka Težak dodala je i kako se u posljednje vrijeme javljaju neobični prijedlozi da bi pisane i zvukovne izvore trebalo iz muzeja preseliti u arhive što, dakako, izaziva oprečna mišljenja. Ova je tema slojevita i zahtijevala bi više prostora nego što je omogućavao okvir ovoga okruglog stola, pa je samo ukratko dotaknuta.

Na sve rečeno prikladno se nadovezalo sljedeće izlaganje, ono Vladimira Huzjana, koji je iz vizure istraživača usporedio iskustvo rada na muzejskoj i arhivskoj građi. Iz svoga je iskustva potvrdio dojam iz prethodnoga izlaganja da je Gradski muzej Varaždin bogat različitim izvorima te ustvrdio da je gradivo lako dostupno.

Smatra da je muzejsku građu lakše pretraživati nego arhivsko gradivo, a razlog tome vidi u načinu na koji se gradivo organizira. Naime, arhivi svoje gradivo svrstavaju u fondove sastavljene od zbirki koje su ponekad vrlo obimne i često je potrebno pregledati velik broj najrazličitijih dokumenata prije nego se pronađe traženo, čak i kad istraživač ima jasnu ideju o tome što traži. Istraživači zbog uštede vremena najčešće fotografiraju građu kako bi je izvan arhiva detaljno pregledali i proučili.

Muzeji, s druge strane, kod obrade građe popisuju svaki pojedini predmet pa je, uz pomoć moderne tehnologije, moguće u vrlo kratkom vremenskom roku pronaći upravo ono što je predmet istraživanja, a sustav često nudi i mogućnost uključivanja i drugih kategorija građe u proces pretraživanja – onih koje korespondiraju s unesenom odrednicom – iako ih istraživač nije izričito tražio. Tu je Vladimir Huzjan kao pozitivan primjer naveo Dokumentarnu zbirku 1 (pisana građa) i Dokumentarnu zbirku 2 (tiskana građa) Povijesnog odjela Gradskog muzeja Varaždin, spomenuvši svoje istraživanje vezano uz Stjepana Radića, koje je uključivalo uvid u velik broj plakata koji su uz pomoć tematskih odrednica pretraženi u kratkom roku i bez potrebe za fizičkim pregledavanjem predmeta, čime se i sami predmeti dodatno zaštićuju od oštećenja. Vladimir Huzjan smatra da je korištenje muzejske građe brže i lakše nego korištenje arhivske građe jer je sadržaj dostupniji zbog pojedinačnog unosa svakog predmeta.

Spomenka Težak dodala je kako muzeji imaju mnogo predmeta i da ih se trude obraditi što je brže moguće (pri čemu, nažalost, ponekad pati kvaliteta zbog kvantitete), ali da je ipak najbolje da se istraživač obrati direktno muzejskim djelatnicima s upitom vezanim za temu svoga istraživanja, kako bi ga prikladno informirali o građi koju određeni muzej čuva i gdje se ona nalazi.

Vlatka Filipčić Maligec spomenula je kako propisi određuju da se svaki predmet mora moći pronaći unutar 15 minuta (iako u praksi to nije uvijek izvedivo). Kako je u publici bilo studenata, dodala je kako je uočila da ih se tijekom studija upućuje samo na stalne postave muzeja, iako i izvan te kategorije muzeji imaju bogatu građu, uostalom, tu je i primjer Hrvatskoga povijesnog muzeja koji zbog neriješenog prostornog pitanja uopće nema stalni postav.

Vladimir Huzjan dovršio je svoje izlaganje napomenom kako smatra da je bitno istraživati i povijest manjih gradova i mjesta te je, u tom smislu, na temelju svoga istraživačkog iskustva kao pozitivan primjer naveo Gradski muzej Varaždin i Državni arhiv u Varaždinu čija je građa odlična dopuna podacima koje će istraživač pronaći u Hrvatskom državnom arhivu.

Slijedilo je izlaganje Dubravke Peić Čaldarović iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, kustosice Dokumentarne zbirke II, koja sadrži gradivo koje ilustrira pojave, događaje, ideje, ljude i razne aspekte njihova života u Hrvatskoj od početka 20. st. do danas. Za tu se zbirku prikuplja i građa koja se odnosi na našu suvremenost, primjerice tisak i relevantni dokumenti vezani za izbore (predsjedničke, parlamentarne i lokalne), za razne zanimljivosti, afere i sl. Podrazumijeva se da zbirka ovog suvremenog gradiva raste brže nego druge zbirke te su uvjeti za obradu ove građe, zbog njene obimnosti, teži nego uvjeti za obradu starije građe jer je za sve zadužen samo jedan kustos.

Cilj ovoga izlaganja bio je, između ostaloga, govoriti o projektu Hrvatskoga povijesnog muzeja, virtualnoj izložbi Sjećanja na 20. stoljeće (izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština Hrvatskoga povijesnog muzeja), koji je pokrenut 2017. godine, a Dubravka Peić Čaldarović je autorica izložbe.

Virtualna izložba prati razdoblje od Prvoga svjetskog rata do nastanka moderne hrvatske države, predstavljanjem obiteljskih i/ili osobnih ostavština iz fundusa Dokumentarne zbirke II. Izložba trenutno prezentira jedanaest ostavština koje dotiču brojne ključne događaje i procese „kratkog 20. stoljeća” te ilustriraju ljudske sudbine na dinamičnom hrvatskom kulturno-povijesnom prostoru. Prezentirane ostavštine samo su dio ovoga fundusa, jer gradiva ima mnogo i ono može povjesničarima poslužiti kao izvor za istraživanje najrazličitijih tema – od političkih događaja, ekonomske situacije, obiteljskih veza, medicine i razvoja znanosti, preko školstva, duha vremena, kulturnih događanja i društvenih pojava pa do tema koje mogu interesirati primjerice psihologe, pedagoge i mnoge druge stručnjake.

Za ovu su izložbu odabrane upravo osobne ostavštine kako bi se naglasila neizbježna subjektivnost, kroz građu koja sadrži ljudsku dimenziju i poziva nas da je povežemo sa svojim osobnim, možda obiteljskim, iskustvom. A iskustva i sudbine obitelji i pojedinaca čija se ostavština prezentira doista su raznolike pa istovremeno imamo uvid u ostavštine sudionika Prvog i Drugog svjetskog rata (zarobljenika, civila, boraca), svjedočanstva o sudbinama zatočenika naci-fašističkih logora, ali i domobranskih i ustaških časnika u vojsci Nezavisne Države Hrvatske. Predstavljene su ostavštine i žena i muškaraca, ljudi različitoga društvenog, ekonomskog, obiteljskog i obrazovnog statusa.

Kao teorijski okvir za prezentaciju ovoga gradiva korištena je interpretacija „kratkog 20. stoljeća“ (doba ekstrema) britanskog povjesničara Erica Hobsbawma koji je razdoblje od 1914. do 1990. godine podijelio na tri osnovne cjeline: 1. Doba katastrofe – izrazito krizno vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata s međuratnim periodom obilježenim ekonomskom krizom; 2. Zlatno doba – stabilnije razdoblje između 1945. i sredine 1970-ih godina; 3. Propadanje / recesija – novo krizno razdoblje od sredine 1970-ih do 1990.

U izlaganje se uključio i Goran Zlodi, koji smatra da je ovaj projekt nešto između virtualne izložbe i kataloga te je prezentirao tehničku stranu projekta koju omogućuje informacijski sustav Modulor ++ (M++) čiji je autor. Tijekom izlaganja publika je na ekranu mogla pratiti sve korake razgledanja ove virtualne izložbe, kako ona u praksi izgleda i koje sve mogućnosti sustav nudi istraživaču koji želi istražiti ove ostavštine, a može to učiniti iz, kako je napomenuo Goran Zlodi, „udobnosti vlastita doma“.

Nakon što na stranicama Hrvatskoga povijesnog muzeja odaberemo pogledati ovu virtualnu izložbu, najprije možemo pročitati Uvod u kojem je pojašnjen povijesni kontekst i teorijski okvir te zašto je odabrana baš ova građa i koji su ciljevi izložbe. Tada korisnik može odabrati kategoriju Ostavštine te nadalje odabirati svaku pojedinu ostavštinu obitelji ili pojedinca, unutar koje se pak može birati između pojedinačnih ostavština članova obitelji, odnosno kategorija dokumenata, koje se, dakako, razlikuju s obzirom na sadržaj svake pojedine ostavštine i djelatnost stvaratelja. Dokumente koji se prezentiraju moguće je čitati bez poteškoća. Projekt se razvija i dalje te postoji namjera da se uključe i druge vrste izvora, primjerice zvukovni izvori, jer ostavštine sadrže i pisma pa je jedna od zamisli da ta pisma pročitaju glumci i da se snimljene interpretacije mogu poslušati.

Dubravka Peić Čaldarović, uz tehničku pomoć Gorana Zlodija, provela nas je kroz sve ostavštine trenutno prezentirane u sklopu ove virtualne izložbe:

Obitelj Baj (opsežna i sadržajno raznolika ostavština koja obuhvaća vremenski raspon od 1877. do 1978. godine te donosi informacije o genealoškim vezama i obiteljskom porijeklu, različitim aspektima društvenog života, o školovanju, radu, primanjima, ali i razonodi i dokolici.)

Obitelj Javoršek (Ostavština se sastoji od predmeta nastalih od 1905. do 1949. i podijeljena je u tri dijela. Prvi dio sadrži i ratni dnevnik Franje Javoršeka koji daje uvid u posljednje mjesece Austro-Ugarske Monarhije, njen raspad te sudbine vojnika poražene strane. Drugi dio odnosi se na pregled tadašnjih turističkih središta jer sadrži korespondenciju članova obitelji. Treći dio ilustrira česte promjene školske dokumentacije sredinom 20. st.)

Milivoj Jambrišak (Ostavština sadrži osobnu dokumentaciju liječnika, diplomata i političara dr. Milivoja Jambrišaka, uključujući i dnevničke zapise nastale tijekom Drugoga svjetskog rata.)

Anka Matić (Ostavština nastala između 1938. i 1998. godine svjedoči o upornoj i sposobnoj osobnosti koja je od siročeta iz Bošnjaka blizu Županje postala istaknuta javna djelatnica čiji dinamičan životopis, između ostaloga, uključuje i doktorat na Sorbonni te sudjelovanje u Pokretu otpora u Francuskoj.)

Antun Antolović (Ostavština pripadnika vojne službe Kraljevine Jugoslavije i NDH, koji je na kraju Drugoga svjetskog rata završio i u logoru, ali nakratko jer nije osobno sudjelovao u borbenim aktivnostima te mu je omogućeno da nakon izlaska iz logora postupno započne novu profesionalnu karijeru.)

Obitelj Sudar (Ostavština bračnog para Ivane i Martina Sudara, glavninu koje čini njihova intimna prepiska od 1940. pa sve do posljednjih godina Martinova poslijeratnog zatočeništva u različitim zatvorima socijalističke Jugoslavije.)

Obitelj Kumičić (Ostavština sadrži dokumente članova obitelji Kumičić, potomaka književno-bračnoga para Eugena i Marije Kumičić.)

Obitelj Švob (Ostavština Držislava Švoba, upravitelja Hrvatskog državnog povijesnog muzeja te izvanrednog profesora na Katedri za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uhićenog u travnju 1943. koji je umro nasilnom smrću u zatvoru u Lepoglavi u travnju 1945., i njegova brata, Tvrtka Švoba, uglednog biologa, genetičara i antropologa.)

Hrvoje Macanović (Ostavština prvog hrvatskog profesionalnog sportskog novinara, zatočenika logora Mauthausen, koja se većinom sastoji od službenih izvještaja o zatočenicima tog logora s područja bivše Jugoslavije i nešto dokumenata pretežno privatnog karaktera.)

Nevenka Prosen (Direktorica Povijesnog muzeja Hrvatske iza sebe je ostavila zbirku novogodišnjih čestitki, pisama i pozivnica, koja svjedoči o osobnim kontaktima s kolegama i strukovnim organizacijama za vrijeme direktorskog mandata. Ova svjedočanstva ilustriraju estetiku vremena te bilježe kulturna događanja, osnivanje institucija i sl.)

Grgo Šore (Ostavština zatočenika Golog otoka uključuje dnevnik, fotografije te korespondenciju.)

Opis ovih ostavština, kroz koje su publiku proveli Dubravka Peić Čaldarović i Goran Zlodi, jasno je potvrdio da se radi o doista raznolikoj građi, koja uzeta ovako skupno odaje široku lepezu najrazličitijih ljudskih sudbina na udaru turbulentnih povijesnih zbivanja.

Moderatorica Vlatka Filipčić Maligec privela je okrugli stol kraju i zahvalila sudionicima i posjetiteljima. Nije bilo posebnog dijela predviđenog za pitanja iz publike ili raspravu, već su posjetitelji pozvani da nakon okrugloga stola u neobaveznom razgovoru sa sudionicima postave pitanja ili komentiraju izlaganja. Također, posjetitelji su obaviješteni da su sudionici donijeli razne knjige kao dar za prisutne i da su naslovi ponuđeni za odabir.

Među prisutnom publikom bilo je i studenata, a šteta je što ih nije bilo i više jer bi im iznesene informacije svakako koristile. Upravo bi takvim mlađim istraživačkim snagama, za pretpostaviti je, mogla biti osobito bliska muzejska građa kao izvor za istraživanja jer je vizualno zanimljiva, plastična, gotovo opipljiva, te ima ljudsku dimenziju koja na životan način svjedoči o prošlosti. Kad se ta životnost sretno spoji s dobro osmišljenim sustavima za prezentaciju građe, to korespondira s potrebama mlađe generacije koja očekuje zanimljive vizualne sadržaje i pristup njima, pomoću tehnologije, s bilo kojega mjesta. Stoga je svaki projekt kojim muzeji idu ukorak s potrebama suvremenog korisnika (poput virtualne izložbe Sjećanja na 20. stoljeće i drugih sličnih projekata) dobrodošao. K tome, prezentiranje građe na suvremen način proširuje krug recipijenata, što je dobro samo po sebi, ali donosi i dodatnu vrijednost jer se korisnici preko muzejske građe, koja lakše dopire do široke publike, upoznaju sa stručno plasiranim povijesnim sadržajima, čime razvijaju svijest o bogatstvu kulturne baštine, o važnosti objektivnog pristupa povijesnim procesima i događajima, educirajući se na nepretenciozan i neposredan način koji širi vidike i zasigurno ruši pokoju predrasudu. Što nije zanemarivo u društvu poput našega koje je, na najrazličitije načine (ne uvijek pozitivne), duboko prožeto prošlošću.

U svrhu zaključka na kraju ovoga prikaza, može se reći da je okrugli stol Muzejska građa kao povijesni izvor bio informativan i vrlo koristan, kako na načelnoj razini, jer se razmatrao potencijal i važnost muzejske građe, tako i na onoj praktičnoj, budući da smo mnogo čuli o konkretnoj problematici prikupljanja, čuvanja, obrade i prezentiranja građe, o korištenju građe, o organizaciji muzeja, o fundusima i konkretnim predmetima, a sve se te informacije mogu primijeniti u praksi (što potvrđujem i osobnim primjerom jer su navedene informacije odgovorile i na nekoliko mojih pitanja vezanih za neke od eksponata Kulturno-povijesne zbirke Gradskog muzeja Varaždin).

Izlaganja sudionika pokazala su da je tema slojevita, dala su neke odgovore, ali i otvorila pitanja (poput problema citiranja muzejske građe, koji je istaknula Vlatka Filipčić Maligec), pa se nadajmo da će u budućnosti biti još ovakvih događanja koja će na njih pokušati odgovoriti. Kako su svi sudionici ovoga okruglog stola došli iz institucija vezanih za Zagreb, odnosno sjeverozapadnu Hrvatsku, bilo bi zanimljivo u nekoj drugoj ovakvoj prigodi okupiti sudionike i iz drugih krajeva, bez obzira na to što su izazovi s kojima se u svome radu suočavaju vjerojatno slični. Tako bi se mogla usporediti još različitija iskustva, a zainteresiranoj publici skrenuti pažnja na možda manje poznate zbirke i predmete iz raznih muzejskih fundusa, čime bi se sasvim sigurno potakli i neki novi istraživački interesi.

Danijela Duvnjak